CONTESSA HILDA
Ovaj jedrenjak tipa bark zvali su kraljicom lošinjskih jedrenjaka zbog dvanaest prekrasnih sniježnobijelih jedara koji su ga krasili. Sagrađen je u Glasgowu 1875. pod imenom “Blairgowrie” te je prvih godina plovio na putničkoj pruzi Engleska - Australija. Imao je 1646 BRT, bio je dug 76,8 m, širok 11,6 m, visok 6,8 m, te 17 članova posade.
Lijepe i vitke linije činile su ga poput jahte na jedra. Donji jarboli bili su od željeza, a košni i vršni od drva. Pod povoljnim vjetrom plovio bi i do 16 morskih milja na sat. Čelične ploče debljine 6 mm davale su mu veliku čvrstoću i omogućile da izvrsno plovi čak 35 godina. Paluba je pak bila ukrašena daskama od američkog tika dok su zidovi udobnog salona bili izrađeni od mahagonija. U sredini pod palubom bila je ostava za 10 tona pitke vode koja se uzimala neograničeno, osim za eventualnih suša kad je bila pod nadzorom škrivana.
Brod je 1902. od Engleza kupio lošinjski kapetan Franjo Leva s još 85 karatista, a od 1907. do 1910. godine, kada je prodan u Genovi u staro željezo, vlasnik je bio kapetan Klodoveo Budinić iz Velog Lošinja.
Prvi domaći kapetan na „Contessi Hildi“ bio je Aldebrand Petrin kojeg je nakon smrti 1906. u Iquiqueu naslijedio kap. Ivan Volarić iz Vrbnika, a od 1908. do prodaje, zapovjednik je bio kap. Branko Širola.
Upravo je na ovom brodu kapetan Petrina pokazao svu svoju iznimnu mornarsku sposobnost. Na svom posljednjem putovanju u Čile 1906., neposredno pred smrt, postavio je rekord - od Trsta preko Rta dobre nade do čileanske luke Taltal prošao je za svega 94 dana (preko 19000 morskih milja). Bilo je to najkraće putovanje jednog jedrenjaka iz jadranskih luka do Čilea.
Godine 1910. s teretom ugljena zaplovila je put Genove na svoje posljednje putovanje. Kapetan Širola u tuzi se rastao s brodom koji je bio posljednji lošinjski jedrenjak duge plovidbe.
Plovidbene rute:
GLASGOW - FREMANTLE (AUSTRALIJA) - 106 dana
EAST LONDON (JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA) - IQUIQUE (ČILE) - CAPE HORN - TRST - 56 dana
TRST - RT DOBRE NADE - TALTAL (ČILE) - 94 dana
„ETTORE M.” (bark)
Posljednji jedrenjak u vlasništvu lošinjskih brodovlasnika i obitelji Martinolić. Izgrađen je 1904. pod imenom “San Giovanni” u Chioggi gdje ga kupuje Lošinjanin Casimiro Martinolić za 32.000 franaka. Zbog njegovih stasitih jarbola dali mu nadimak Guardasuso (Gleda gore).
Bio je dug 44 metra i širok 8 metara s tri jarbola i željeznim trupom. Na pramčanom jarbolu imao je pet križnih jedara što ga je činilo iznimno moćnim dok je na srednjem i krmenom jarbolu imao dodatna sošna i vršna jedra. Navigacijska oprema sastojala se od kompasa, sekstanta, kronometra, mehaničkog brzinomjera, pomorskih karata, peljara i tablica. Potpuno nakrcan mogao je razvijati brzinu od 14 čvorova.
Najčešće je plovio za luku Kalives na Kreti i to preko Krfa i Bengazija. Na Kreti su krcali rogač za prehranu konja francuske vojske. Casimiro i njegovi sinovi Ottavio i Marino dobro su govorili grčki što im je puno pomoglo u trgovini. Rogač su tražili u zaseocima ih kojih su ih donosili na magarcima te u plitkim i nepristupačnim uvalama krcali pomoću vreća. Prevozio se u rasutom stanju, a da bi se postigla što veća stabilnost broda, tiskali su ih pomoću bačve pune vode koju su valjali po njima. Teret se iskrcavao u Nici, isto tako ručno u vrećama.
Brod su prodali 4. veljače 1911. u Genovi za 32.000 franaka, za istu svotu za koju su ga kupili sedam godina ranije. Potonuo je tijekom I. svj. rata.
Plovidbene rute:
KRF - BENGAZI - KALIVES (KRETA, GRČKA)
MARTINIQUE (ANTILI, KARIPSKO MORE) - MARSEILLES (FRANCUSKA)- TUNIS
GRČKA - TRST
CRNO MORE - SICILIJA - TUNIS - NICA - SAINT TROPEZ - TRST
GANGE (bark)
Prvi lošinjski željezni jedrenjak i prvi brod na jedra u sastavu austrougarske trgovačke mornarice sagrađen od željeza na domaćem brodogradilištu te ujedno i posljednji veliki brod sagrađen na Lošinju. Porinut je 1885. godine u brodogradilištu Nikole Martinolića koji ga je izgradio potaknut od sina Marka, a po narudžbi konzorcija Tarabocchia, Ivančić i Hreljić. Imao je nosivost od 1680 tona.
Kad je Nikola Martinolić postavio prvu željeznu kobilicu to je uzbudilo cijelo mjesto jer je prvi puta neki sredozemni škver pokušao sagraditi željezni jedrenjak. Do tada je to uspjelo samo Englezima. Najteže je bilo srediti probleme oko obrade novog materijala. Naručiteljima je bilo jednostavnije kupovati rabljene drvene brodove, pa je stoga „Gange“ bio Martinolićev najveći poduhvat.
Zapovjedništvo je povjerio svom rođaku Carlu Martinolichu di Matteu (Mali Lošinj 1848. - Trst 1922.), tada jednom od najsposobnijih zapovjednika obalnih linija u regiji. Taj jedrenjak bio je jedan od vrlo rijetkih u slobodnoj plovidbi, naime, nije spadao pod Lloyd čiji su brodovi plovili na linijama i imali zaseban status.
Od ostataka građevnog materijala za „Gange“ Martinolić je izgradio prvi lošinjski parobrod “Flink”, sa 100 tona nosivosti, po narudžbi Carla Martinolicha di Mattea koji se u međuvremenu u Trstu uzdigao u rang upravljača i brodovlasnika više jedrenjaka i obalnih parobroda.
GRAZIA DIVINA
Nava venecijanske trgovačke mornarice ušla je u povijest lošinjskog moreplovstva jer je njime zapovijedao velološinjski kapetan PETAR PETRINA (1706-1758) koji ga je na jednom putovanju spasio od piratske pogibelji.
Herojski podvig neustrašivog kapetana dogodio se 4. kolovoza 1752. S ukrcanim bogatim teretom za Aleksandriju, kapetan Petrina dobiva obavijest od engleskog konzula u Aleksandriji da će ga na putu presresti opasni alžirski gusar Hadži Bekir s brodom na kojem je čak 300 gusara i 44 topa.
Nakon savjetovanja s posadom koja je brojila 72 čovjeka (od kojih je u pratnji bilo 50 vojnika), Petrina je zaključio da nastave plovidbu iako su imali upola manje topova i ljudstva od opakih gusara. Brodovi su se susreli vrućeg ljetnog dana 4. kolovoza ispred turske obale. Borba je započela pucnjavom iz 15 topova “Grazie divine”. Nakon tri sata uzajamne paljbe neprijateljski brod morao se povući znatno oštećen. Dva dana kasnije, blizu obala turske pokrajne Karaman, ponovno su se sukobili. Nemilosrdna borba trajala je čitav dan te završila pobjedom kapetana Petrine koji je imao samo neznatne gubitke.
Za njegovo junačko djelo spašavanja ljudstva i bogatog tereta mletački dužd Francesco Loredan odlikovao ga je zlatnom medaljom i diplomom te imenovao vitezom Sv. Marka.
Iako je spasio brod od alžirskih gusara te hrabro ratovao kod Kandije i Moreje u ratu između Turaka i Mletaka, kapetan Petar Petrina nije mogao izbjeći sudbini većine pomoraca onog doba. Zajedno sa cijelom posadom „Grazie divine“ stradao je u brodolomu 27. listopada 1758. u kanalu La Manche.
“IMPERATRICE ELISABETTA”
Nava izgrađena za brodovlasnika Ivana Antuna Tarabocchiju ušla je u povijest lošinjskog pomorstva zbog dva razloga: s 2500 tona bila je brod s najvećom tonažom u povijesti Lošinja, a njenom porinuću 13. svibnja 1875. prisustvovao je sam car Franjo Josip I. Izgrađena u brodogradilištu Nikole Martinolića nosila je ime carice Elizabete - Sisi. Ushićenje stanovništa dolaskom cara na porinuće bilo je toliko da je Lošinjanka istog imena, Elisabetta B., sastavila pjesmu “Pismu od dana".
BARK
Bark je bio tip jedrenjaka koji je prevladavao u plovidbi i izgradnji lošinjskog pomorstva pa stoga ima i počasno mjesto na grbu grada Malog Lošinja. Imao je tri jarbola, srednji najveći, pramčani nešto niži te krmeni najmanji. Dužina mu je bila 40 do 60 metara, širina 7 do 12, a visina 5 do 8 metara što ga je činilo iznimno prikladnim za oceansku plovidbu.
U trgovačkoj mornarici ime broda poistovjećivalo se s brodovlasnikom i posadom, a brodovlasnici i brodograditelji često su im imena davali iz sentimentalnih razloga - po običajima ili mjestima iz svog kraja, dok su mnogi dobivali imena po suprugama brodovlasnika i kapetana. Kozulići de Pećine tako su svom brodu “Kalk” dali ime prema toponimu predjela u Malom Lošinju u kojem još uvijek postoji njihova starina, drugi su dobili imena prema članovima porodice – „Mater“, „Slava“, „Ugo“. Najupečatljivija imena svojim brodovima davao je najslavniji lošinjski brodograditelj Nikola (Nicoletto) Martinolić nazivajući ih prema stanju u kojem su građeni - “Sudore” (Znoj), “Lavoro” (Rad) i “Perseveranza” (Ustrajnost).
Najljepši bark bio je „Contessa Hilda“ s 12 prekrasnih jedara te „Jupiter“ i „Amor“ sagrađeni 1869. kod Nikole Martinolića.
SATOR (bark)
Njegovo ime trebalo je simbolizirati snagu, prodornost i uspješnost te mu biti pomoć u pomorskim pothvatima. No, unatoč moćnom imenu doživio je mnogobrojne havarije, nasukavanja i sudaranja. Zato su ga prozvali Nesretni jedrenjak (Bad Luck Sailing Ship).
Ne zna se od kuda mu ime. Vjerojatno dolazi od lat. riječi sator, satoris što znači sijač, stvaralac, otac. Druga verzija dolazi od poslovice “Sator Arepo tenet opera rotas” (Bog drži plug, ali ti oreš) koja se u to doba često mogla čuti u obrazovanim društvenim krugovima. Isto tako moguće je da je ime dobio po latinskoj frazi “Sator hominum deorumque” koja se tiče boga Jupitera.
Izgrađen je u brodogradilištu Nikole (Nicoletta) Martinolića 1864. za kapetana Ivana Antona Tarabocchiju, a suvlasnik je bio Ivan Augustin Kozulić. Bio je dug 45,9 m, širok 8,9, visok 6,3 m, te imao nosivost od 634 BRT. Zapovjednici su bili Lošinjani Mihovil Inocent Hreljić, Josip Premuda, Anton Minio, Franjo Ivančić, Ivan Mate Rodinis, te Hreljićev sin Mihovil Dinko Hreljić.
Plovio je na rutama između Crnog i Sredozemnog mora, preko Atlantika u smjeru eastbound-westbound, te prema Sjevernom moru i Baltiku kamo je prevozio slavonske i goranske dužice (cijepane letvice za bačve) i bordunale(velike grede), rusko žito, kavkasku i američku sirovu naftu, kanadsko i baltičko drvo, sredozemnu sol i engleski ugljen.
Na povratnom putovanju Odessa - Grimsby – Hull, 1875. godine, prije dolaska u britansku luku Hull sudario se u rijeci Humber s parobrodom pri čemu je oštetio jarbole.
Na putovanju Cagliari - Philadelphia 1887. nasukao se kod rijeke Schuylkill ali je prošao bez štete.
S talijanskim škunerom „Maria R.“ sudario se 1892. kod otoka Škarde prevozeći alžirske krine (ljiljane). Sudar je bio toliko žestok da je talijanski škuner morao biti napušten, a “Satora” je topovnjača Nautilus doteglila u Mali Lošinj gdje je popravljen. Bio je to njegov posljednji dolazak u rodno mjesto. Nakon popravka isplovio je iz Rijeke prema Port Vendresu ali je oštećen u fortunalu te se morao skloniti u Marseille. S posljednjeg putovanja 1894. vratio se u Rijeku gdje su mu maknuli jarbole i opremu te je tako godinama služio u luci kao maona za prijevoz ugljena za parobrode.
Plovidbene rute:
NEW YORK - QUEENSTOWN (NOVI ZELAND)
NEW YORK - CARIGRAD (ISTANBUL)
BORDEAUX - LEWES (VELIKA BRITANIJA)
NEW YORK - DUNKERQUE
PICTOU (NOVA ŠKOTSKA, KANADA) - QUEBEC
MONTREAL - QUEENSTOWN
MARSEILLES - PORT EADS (LOUSIANA, SAD)
PENSACOLA (FLORIDA) - GENOVA
GENOVA - BATOUM (CRNO MORE)
RIJEKA - CALA BONA (MALLORCA)
