ALDEBRAND PETRINA_(Veli Lošinj 1842. – Iquique 1906.)
Najčuveniji kapetan zlatnog doba lošinjske mornarice na jedra koji je s 24 godine postao najmlađi kapetan u povijesti lošinjske flote.
Prvi puta ukrcao se na brod kao mali od foguna i to na brigantin “Armonia” kojim je zapovijedao njegov otac Anton Petrina iz čuvene velološinjske pomorske obitelji Petrina. S položenim ispitom za kapetana duge plovidbe u 24. godini postaje zapovjednik na tršćanskom škuneru “Carita” kojim prevozi municiju i oružje u Meksiko za cara Maksimilijana. Na povratku kod Cadiza zahvatio ih je uragan, brod je potonuo s bogatim teretom i dragocjenostima namjenjenih omiljenoj Maksimilijanovoj rezidenciji Miramar, no Petrina i posada uspjeli su se spasiti.
U doba početka velike krize jedrenjaka 1877. preuzima zapovjedništvo jedrenjaka “Esempio” s kojim nastoji izbjeći krizu pronalazeći manje tražena tržišta. Na njemu je plovio 15 godina, ponajviše između Engleske i Rta dobre nade. Nakon zapovjedništva na parobrodu „Miramar“, 1902. postaje zapovjednik jedrenjaka „Contessa Hilda “ s kojim postiže rekordne brzine u ondašnjem pomorskom svijetu – od Glasgowa do Freemantlea (Australija) za 106 dana, a od afričke luke East London do čileanske luke Iquique 56 dana.
Svoju izuzetnu mornarsku sposobnost demonstrirao je na posljednjem putovanju u Čile 1906. kada je postavio rekord s “Contessom Hildom” – najkraće putovanje iz jadranskih luka do Čilea (od Trsta preko Rta dobre nade do Taltala za 94 dana). Čileanska štampa o njemu je tada pisala kao o heroju, a
za dugu i plodonosnu pomorsku navigaciju odlikovan je zlatnim križem i krunom za zasluge austrougarskog carstva.
Izgledom je više sličio na isluženog mornara nego na zapovjednika. Bio je srednjeg rasta, debeljuškastih obraza, gustih brkova i blagih vodnjikavih očiju. Mornari su ga jako voljeli, divili mu se i cijenili ga jer je čak 54 godine plovio oceanima. Rijetko ga se moglo vidjeti kako drži seskstant u rukama jer je bavljenje astronomijom prepuštao časnicima. Za vrijeme objeda tražio bi da mu se donese karta, zatim bi uzeo olovku, približno zabilježio poziciju broda, zažmirio na jedno oko i nožem označio pravac kojim će jedriti sljedeća 24 sata.
Bio je i iznimno muzikalan te je na brodu stalno svirao harmonij, i u olujama i u bonacama. Svojim ugodnim baritonom često je pjevao svojoj posadi ali i na dobrotvornim kapetanskim koncertima i balovima u East Londonu i Rio de Janeiru.
Uz sve teške i mukotrpne godine provedene na brodu uspio je biti i brižan otac i suprug. Njegova supruga Marija Stuparić s kojom je bio u braku 32 godine te imao četvero djece, često ga je pratila na plovidbama tako da je i dva sina rodila na brodu. U trenutku kada je u krugu obitelji i prijatelja trebao proslaviti trostruki jubilej: pola stoljeća navigacije, 40 godina zapovjedanja brodovima i 55. prijelaz ekvatora, Aldebrand Petrina umire od srčanog udara na brodu „Contessa Hilda“, neposredno prije ulaska u luku Iquique gdje je i pokopan. Ostalo je zabilježeno da je s obitelji na rodnom otoku proživio svega 13 mjeseci.
Kapetan ANTONIO HRELJIĆ (Mali Lošinj 20. 7. 1887. – Trst 3. 10. 1957.)
Slovio je za najdražeg kapetana obitelji Kozulić na čijim je brodovima zapovijedao tokom svoje dugogodišnje karijere i postigao nesvakidašnji rekord. Unatoč jakom vjetru i morskim strujama s brodom „Saturnia“ 1936. godine prevalio je udaljenost od New Yorka do Bostona za samo 17 sati te pristao u luku bez pomoći remorkera o čemu su tada izviještavale sve tamošnje novine.
Sa 16 godina prvi puta se ukrcao na brod, na bark „Istro“ svog oca kapetana Michelea Hreljića. Zapovjednik postaje s 25 godina na brodu „Federica“, a svoju vještinu i iskustvo iskazuje početkom 20. st. na parobrodima blizancima „Vulcania“ i „Saturnia“.
Pod njegovim zapovjedništvom dogodila se jedna od najdirljivijih priča lošinjskog pomorstva. S njimej putovao jedan od kolega kapetana koji 40 godina nije vidio svog brata. U međuvremenu je saznao da mu se brat nalazi na brodu „Vulcania“ s kojim su se trebali susresti na istoj liniji na proputovanju Atlantikom. Kad su ugledali brod blizanac Hreljić je izveo opasan manever te se svojim brodom toliko približio drugom da su prkosili zakonima fizike po kojima se dvije mase u zajedničkoj masi počinju privlačiti. „Vulcania“ je stoga stala a braća su uspjela izmijeniti pozdrave. Hreljić je time pokazao rijetko viđenu vještinu manevriranja, a njegov pothvat još se i danas prepričava među lošinjskim pomorcima.
ANTUN (ANTONIO) BUDINIĆ zvan ANTIGO (Veli Lošinj 18. 3. 1714. – Veli Lošinj 5. 11. 1791.)
Prvi slavni kapetan iz obitelji Budinić koji se kao kapetan venecijanske trgovačke mornarice proslavio herojskim podvizima na moru.
S 27 godina postaje zapovjednik pulaka „Madonna dello scalpello e S. Antonio di Padova” na kojoj zapovijeda čak 27 godina (od 1742. do 1769.). Ploveći na liniji Zadar - Kotor 1753. spašava državni brod „Adria“ koji se nasukao, no zahvaljujući Antigovoj spretnosti i hrabrosti s broda je spašena sva robu za što ga je guverner Lorenzo Moro nagradio s 4 dukata.
Istom pulakom prevozeći oružje, oruđe i hranu iz Venecije za Krf u vodama otoka Zakinthosa 15. rujna 1757., upao je u okršaj s dva gusarska broda koji su se nakon šest sati borbe, gubitka posade i velikih oštećenja, povukli.
Nakon što je napustio plovidbu posvetio se promociji svog zavičaja te je bio izabran za prokuradura zajednica Cres, Osor i Krk.
S 30 godina oženio se Margaritom Bonicelli s kojom je imao sedmero djece: pet sinova (svi pomorci) te dvije kćeri. Zanimljivo je da je prije ženidbe očevo prezime Guslomanić zamijenio majčinim Budinić. Umro je u Velom Lošinju u 77. godini, a njegovi pogrebni ostaci nalaze se u prezbiteriju župne crkve Sv. Antuna opata.
PETAR JAKOV LEVA (Veli Lošinj 1769. – Veli Lošinj 1879.)
Jedan je od najslavnijih lošinjskih kapetana jer je bio prvi zapovjednik s istočnog Jadrana koji je oplovio Cape Horn i to 1834. brikom „Ferdinando V Re D’Ungheria“ za račun austrijskog Lloyda. Ujedno je bio i prvi pomorac Austrijskog carstva koji je pokrenuo trgovačke odnose između Trsta i Čilea. S jednakim uspjehom sudjelovao je i u opskrbljivanju savezničke vojske u Krimskom ratu protiv Rusije 1854. godine.
Bio je veliki ljubitelj životinje te ga je zanimala i zoologija pa je s velikim oduševljenjem 1827. prevezao iz Aleksandrije jednu žirafu kao dar egipatskog kadifa austrijskom caru. Nakon toga je za bečki zoološki vrt iz Čilea prevezao nekoliko životinja iz andskog područja za što je primio priznanja cara i kadifa.
Ženio se dva puta. S drugom suprugom Marijom Budinić, sestrom kapetana Marca Antonia Budinića, imao je čak desetero djece od kojih su petero postali kapetani. Zvali su ga i najelegantnijim lošinjskim kapetanom jer je bio vrlo naočit, visok i vitak. U društvu svoje lijepe supruge smatrali su ih najljepšim pomorskim bračnim parom Lošinja sredinom 19. stoljeća.
Potječe iz slavne velološinjske pomorske obitelji Leva (De Leyva) koja svoje korijene vuče iz španjolske Galicije. Zbog pomorskih, trgovačkih i ratnih zasluga ovoj obitelji u čast istočni rt ulaza u luku Velog Lošinja, na kojem se nalazi lučko svjetlo, nosi ime Punta Leva.
„EOLO“ I KAPETAN CELESTIN ANTUN IVANČIĆ
Kapetan Celestin Antun Ivančić (? – 1878.) iz rodnog Malog Lošinja već je kao dječak krenuo na brod. Plovio je više od 30 godina, no ni jedno njegovo putovanje ne može se mjeriti s herojskim pothvatom kojeg je izveo 1813. godine austrijskim brigantinom „Eolo“. Nakrcani ugljenom i posadom od 12 ljudi krenuli su iz Cardiffa u Trst, no u međuvremenu stiže obavijest o izbijanju rata između Francuske i Austrije. U blizini Dugog otoka zarobljavaju ih tri francuska ratna broda te odvode u Veneciju od kuda ih prebacuju za francuski Toulon. S prepolovljenom posadom nedaleko od Lastova jedne olujne noći kapetan Ivančić zajedno sa svojom golorukom posadom napada i svladava naoružanu francusku stražu. U tome im je pomogao i vođa palube pa su uspjeli zarobiti francuskog časnika koji se nalazio u kapetanovoj kabini. Sutradan je kapetan sa svojim brodom sretno doplovio u dubrovačku luku Gruž, predao zarobljene Francuze i vratio se u Trst. Za taj čin odlikovan je tada najvećim priznanjem za pomorske zasluge - počasnom svilenom zastavom sa carskim orlom i natpisom Fortitudini Navali. Ivančić je bio prvi i jedini pomorac austrijske mornarice koji je dobio takvo odlikovanje.
Hrabri kapetan život je izgubio 1878. na lošinjskom jedrenjaku “Proserpina” koji je nestao u olujnom nevremenu usred Atlantika na plovidbi iz New Yorka prema Bordeauxu. U knjigama župnog ureda Svete Barbare na Kostreni zapisana je napomena starim hrvatskim primorskim žargonom “…zgubil se".
