Otok se na pomorskim kartama pojavljuje vrlo rano, prvo pod romanskim nazivom Sansacus ili Sansegus, što vjerojatno dolazi od «sampsychon» (grčki – mažurana), iz čega će nastati hrvatski naziv Susak. Prvi spomen otoka u pisanim izvorima seže u sredinu 9. stoljeća, kada su se u njegovom akvatoriju sukobili Saraceni i Mlečani.
Najviše stanovnika živi na otoku Susku nakon završetka II. svjetskog rata. Šezdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do velikog iseljavanja u SAD. Računa se da danas u Americi živi više od 2500 Suščana, uglavnom u državi New Jersey. Od 1985. godine na Susku se slavi Dan iseljenika, zadnje nedjelje u mjesecu srpnju. Prvo naselje, čiji počeci sežu u rimsko vrijeme, nastalo je na plodnoj visoravni i naziva se Gornje selo, dok je Donje selo, smješteno u luci, novijeg datuma, izgrađeno u vrijeme najvećeg procvata vinogradarstva krajem 19. stoljeća. Zbog svoje izoliranosti, Susak je sačuvao svoj arhaičan govor (zaštićen kao pokretno kulturno dobro), specifične običaje i slikovitu nošnju.
NOŠNJA
Običaji ženskog tradicijskog odijevanja na otoku Susku su jako dobro sačuvani, pa razlikujemo nekoliko varijanti koje se vezuju uz određenu životnu dob te za određene prilike. Stariju varijantu susačke nošnje tzv. po susacku karakterizira bijela platnena kosula zatvorena oko vrata, prsluk bez rukava- bust kojim se steže i naglašava struk, zatim bravaruol (podbradnjak) koji se niz prsa spušta do pasa. Od pojasa na niže tijelo prekriva kamizot crni ili lasćavi (blistavi) bogato nabran sastavljen od čak 7 pola pamučnog apretiranog materijala. Donji kamizot istog je kroja kao i gornji, samo je bijele boje. Najdonja suknja zove se sukna skarlata i ona je puno užeg kroja, crvene je boje te bogato ukrašena čipkom i šarenim vrpcama. Pri plesu gornja dva kamizota se dižu te sukna skarlata dolazi u prvi plan. Najdonja odjeća su mudande ukrašene čipkom. Na nogama su pletene vunene kalcete ( nekad crvene boje) te raznoboje suknene carape, papuce ili pute. Način češljanja je također osobit.Kosa se češlja na razdjeljak te se dva prednja uvijena pramena- rici, puste da vise uz lice. Ostatak kose splete se u pletenicu koja se na glavu plosno smota u obliku kolača, tzv. kokum, a preko se polaže rubac, facuol s kockastim uzorkom, crveni ili tamnijih boja. Ponešto modificiranu i ogoljelu varijantu nošnje po susacku možemo vidjeti još i danas na svega nekoliko starijih gospođa na otoku.
Druga, novija varijanta zove se po losinsku, te kako joj samo ime govori, nastala je pod utjecajem lošinjske mode s kraja 18. stoljeća. Po losinsku su se oblačile mlade djevojke u svečanim prilikama a u najraskošnijem obliku sačuvana je u svadbenoj opremi mladenke. Sastoji se od svilene bluze, zabajke , ružičaste boje koja je na prsima, gornjem dijelu leđa te na rukavima bogato ukrašena raznobojnim vrpcama, čipkom, metalnim nitima, staklenim kuglicama. Kamizot na faldice također je ružičaste boje a preko njega dolazi pregača, tarvijerslica, od ružičaste svile sa širokim obrubima ukrašenim na jednak način kao i poprsje/rukavi zabajke. Ispod se nose tri podsuknje, jako uškrobljene (inkolane) te pojačane sa širokim volanom u donjem dijelu. Sukna rakamana i tu je prisutna, također je užeg kroja te ukrašena još bogatije nego po susacku. Kao najdonji sloj ruha javljaju se opet mudande s čipkicom. Na nogama ružičaste kalcete i kožnate postoli. Mladenke na glavi nose svadbenu krunu- jirlanda i vijel. 1980-tih godina zabilježeno je na Susku posljednje vjenčanje u tradicionalnoj zabajki! Iako je Suščanska nošnja poznata po iznimno kratkim suknjama- minicama, činjenica je da do skraćenja nošnje dolazi tek 20-tih god. 20. stoljeća pod utjecajem građanske mode, sve do tada ženski kamizoti bili su dugi do sredine lista.
GOSPODARSTVO
Do sredine 18. stoljeća na Susku je prisutno mješovito gospodarstvo: na prvo mjestu žitarstvo (uzgoj žita, ječma, boba i sl.), zatim vinogradarstvo s ovčarstvom i ribarstvo. Za trajanja te vrste gospodarstva ekonomski razvitak Suska bio je brži od razvitka Velog i Malog Lošinja, pa je tako 1650. godine visina crkvene desetine koju plaća Susak iznosila 400 mletačkih lira (isto koliko i Unije), dok Lošinj plaća svega 320 lira. O nekadašnjem intenzivnom žitarstvu svjedoči i veličina zajedničkog gumna koje se nalazilo na mjestu današnje velike cisterne u Gornjem selu, na kojem se vršilo žito (mlatilo cijepovima). Kasnije, krajem 18. te u 19. stoljeću, paralelno s ekonomskim uspjehom Lošinja, na Susku dolazi do vinogradarske i ribarske specijalizacije, dok žitarstvo i ovčarstvo nestaju. Maslina kao kultura nikada nije bila zastupljena zbog nepogodnog tla. Poljoprivreda Suska specifična je iz nekoliko razloga: na otoku ne postoji radna stoka (volovi, magarci), ne postoje kola, plugovi i ralice, svi radovi obavljaju se rukom i ručnim oruđima, sav prijenos na otoku vrše ljudi na sebi ( muškarci na leđima, žene na glavama). Kao osnovna alatka javlja se četvrtasta motika s kratkom drškom kojom se okopava zemlja, trsje te kojom se održavaju terase za trsje, putevi i klanci (uski prolazi usječeni u pijesku). Kako se koncem 18. stoljeća sva djelatnost usmjerava na proizvodnju vina i ulov ribe, sve ostalo potrebno za život moralo se uvoziti.
Svaki Suščanin bio je u potpunosti individualan gospodarstvenik, svaki je istovremeno bio i vinogradar i ribar, mornar, prodavač na veliko i sitno, kupac na veliko i sitno. Svoje grožđe, vino i usoljene ribe samostalno je transportirao čamcem na jedra i vesla (prvi motor za barke na Susku se pojavljuje tek 1929.) do Cresa, Lošinja te Istre kao najbližeg kopna, gdje ih je samostalno prodavao ili baratao (razmjenjivao) za druga dobra. Tako je kvintal grožđa (100 kg) vrijedio 6 kg ovčjeg sira, 10 litara maslinovog ulja, 4 kvintala drva ili 5 kg vune. Sve do sredine 19. stoljeća na Susku traju feudalni odnosi jer je Susak, poput susjednih otoka Ilovika i Unija bio feud osorske, kasnije krčke biskupije. Suščani su stoga bili dužni osorskoj biskupiji isplaćivati trećinu (u 19. stoljeću četvrtinu) svih naturalnih prinosa mošta, žita, boba i dr., zatim su morali plaćati crkvenu desetinu od uroda (intrada) za potrebe mjesne crkve, glavarinu (porez koji se plaćao po glavama obitelji) i riblju dvadesetinu koju plaćaju svi vlasnici mreža potegača. Sve je to predstavljalo izuzetno veliko opterećenje za inače siromašan otok (svaki treći, odnosno četvrti dan Suščani su radili za biskupa!), pa ne čudi da su crkveni ubirači poreza bili u narodu iznimno omraženi. Posebno je bio omražen jedan crkveni izvršitelj, inače biskupov brat, slijep na jedno oko, koji se spominje i u molitvama Suščana:
„Od kuge, glada i rata i biškupova slipoga brata oslobodi nas gospodine!!
Otok je povezan dnevnom brodskom linijom s Malim Lošinjem te katamaranom s Rijekom.
